Biblijska povijest

Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Go down

default Biblijska povijest

Komentar by Meggy on 06.11.15 19:37

................... U ŽELJI da ubije malog Isusa, Herod Veliki, kralj Judeje, poslao je svoje ljude da u Betlehemu pobiju svu mušku djecu mlađu od dvije godine. U povijesti su zabilježeni mnogi događaji koji su se odigrali “u danima kralja Heroda” i koji nam pružaju jasniju sliku o okolnostima koje su vladale u vrijeme Isusovog života i službe (Matej 2:1-16).

Zašto je Herod želio ubiti Isusa? I kako to da je u vrijeme Isusovog rođenja Židovima vladao kralj, a u vrijeme Isusove smrti rimski upravitelj Poncije Pilat? Da bismo bolje razumjeli ulogu koju je Herod odigrao u povijesti i zašto je on važan čitateljima Biblije, trebamo se vratiti u prošlost, nekoliko desetljeća prije Isusovog rođenja. ........................

Borba za vlast u Judeji


U prvoj polovici 2. stoljeća pr. n. e. Judejom je vladala jedna od četiri dinastije koje su nastale nakon raspada carstva Aleksandra Velikog. Bila je to sirijska dinastija Seleukida. No kada je otprilike 168. pr. n. e. seleukidski kralj pokušao u jeruzalemskom hramu obožavanje Jehove nadomjestiti obožavanjem Zeusa, izbila je židovska pobuna pod vodstvom Makabejaca. Makabejci, odnosno Hasmonejci, vladali su Judejom od 142. do 63. pr. n. e.

Godine 66. pr. n. e. dva hasmonejska kneza, Hirkan II. i njegov brat Aristobul, borili su se za prijestolje. Izbio je građanski rat i obojica su zatražila pomoć Pompeja, rimskoga generala koji je u to vrijeme bio u Siriji. Pompej je jedva dočekao priliku da se umiješa u sukob.

Rimsko Carstvo širilo se na istok i u to je vrijeme pod svojom vlašću imalo velik dio Male Azije. No zbog cijelog niza slabih vladara koji su vladali Sirijom, u tom je području zavladalo bezvlađe, što je ugrožavalo mir koji su Rimljani željeli sačuvati na istoku. Stoga se Pompej umiješao kako bi pripojio Siriju Rimskom Carstvu.

Sukob Hasmonejaca Pompej je riješio tako što je stao na Hirkanovu stranu. Godine 63. pr. n. e. Rimljani su napali Jeruzalem i na prijestolje postavili svog štićenika. No nisu željeli da Hirkan bude neovisan vladar. Rimljani su učvrstili svoj položaj na tom području i nisu imali namjeru odreći se svog utjecaja. Hirkan je postao rimski etnarh, odnosno vođa židovske etničke zajednice. Vladao je milošću Rima i njegov ostanak na vlasti ovisio je o dobroj volji i podršci njegovih zaštitnika. Judejom je mogao upravljati kako je želio, no vanjsku politiku morao je voditi u skladu s uputama koje je dobivao od Rima.

Herodov uspon

Hirkan je bio neodlučan vladar. No imao je podršku Idumejca Antipatera, oca Heroda Velikog. Antipater je ustvari bio vladar u sjeni. Uspio je obuzdati buntovne židovske političke frakcije i uskoro je počeo donositi sve važne političke odluke u Judeji. Pomogao je Juliju Cezaru poraziti njegove neprijatelje u Egiptu, pa su ga Rimljani za nagradu postavili za upravitelja Judeje, odgovornog izravno njima, i dali mu titulu prokuratora. Antipater je svoje sinove imenovao lokalnim upraviteljima. Fazaelu je povjerio upravu nad Jeruzalemom, a Herodu nad Galilejom.

Antipater je poučio svoje sinove da ništa ne mogu postići bez pristanka Rima. Herod je to jako dobro upamtio. Tijekom cijele svoje političke karijere pokušavao je uskladiti zahtjeve svojih rimskih zaštitnika sa željama svojih židovskih podanika. U tome su mu koristile njegove organizacijske sposobnosti i iskustvo koje je stekao kao vojskovođa. Ubrzo nakon što je bio imenovan za upravitelja, 25-godišnji Herod zadobio je divljenje i Židova i Rimljana jer je odlučno uklonio bande razbojnika s područja nad kojim je vladao.

Nakon što su 43. pr. n. e. politički protivnici otrovali Antipatera, Herod je postao najmoćnija osoba u Judeji. No i on je imao neprijatelje. Jeruzalemska aristokracija smatrala je da je nezakonito prigrabio vlast i željela je uvjeriti Rim da ga svrgne. No taj pokušaj nije uspio. Rimljani nisu zaboravili Antipaterove zasluge i cijenili su sposobnosti njegovog sina.

Herod postaje kralj Judeje

Mnogi su bili jako nezadovoljni načinom na koji je Pompej okončao hasmonejski sukob oko prijestolja. U sljedećih dvadesetak godina poražena politička frakcija u više je navrata pokušala preuzeti vlast. To im je na koncu i uspjelo 40. pr. n. e. uz pomoć Parta, koji su bili neprijatelji Rima. Iskoristivši kaos koji je nastao zbog građanskog rata u Rimu, napali su Siriju, svrgnuli Hirkana i postavili na prijestolje člana hasmonejske obitelji koji je bio protivnik rimske vlasti.

Herod je pobjegao u Rim, gdje su ga srdačno dočekali. Rimljani su željeli protjerati Parte iz Judeje te ponovno steći vlast nad tim područjem i ondje postaviti vladara koji njima odgovara. Trebali su pouzdanog saveznika i smatrali su da bi Herod mogao odigrati tu ulogu. Stoga je rimski senat okrunio Heroda za kralja Judeje. Herod je vodio svečanu povorku od senata do Jupiterovog hrama, gdje je prinio žrtve poganskim bogovima. Taj je čin simbolizirao mnoge kompromise koje je Herod kasnije morao napraviti da bi se održao na vlasti.

Uz pomoć rimske vojske Herod je porazio svoje neprijatelje u Judeji i preuzeo vlast. Okrutno se obračunao sa svojim protivnicima. Dao je pogubiti Hasmonejce i židovsku aristokraciju koja ih je podržavala, kao i sve one koji nisu željeli da nad njima vlada netko tko je saveznik Rimljana.

Herod učvršćuje svoju vlast

Kad je Oktavijan (koji je kasnije postao car August) 31. pr. n. e. porazio Marka Antonija u bici kod Akcija i postao apsolutni vladar Rima, Herod je shvatio da bi njegovo dugogodišnje prijateljstvo s Markom Antonijem moglo pobuditi sumnju. Stoga je odlučio brže-bolje uvjeriti Oktavijana u svoju odanost. Novi rimski vladar zauzvrat je potvrdio Heroda kao kralja i dao mu vlast nad još većim područjem.

U narednim godinama Herod je učvrstio svoju vlast i osigurao veliko bogatstvo svom kraljevstvu, a Jeruzalem je pretvorio u središte helenističke kulture. Započeo je velike građevinske projekte — izgradio je palače, lučki grad Cezareju i veličanstvene nove građevine u sklopu jeruzalemskog hrama. Cijelo to vrijeme njegovo prijateljstvo s Rimom bilo je glavna okosnica njegove politike i izvor njegove moći.

Herod je imao potpunu vlast nad Judejom — bio je apsolutni vladar. Imao je i snažan utjecaj na velike svećenike i u tu je službu postavljao koga je htio.

Pogubna ljubomora

Herod je imao buran osobni život. Imao je deset žena i mnoge od njih željele su da njihov sin naslijedi svog oca na prijestolju. Dvorske spletke dodatno su povećale Herodovu sumnjičavost i okrutnost. U napadu ljubomore dao je pogubiti svoju najdražu ženu Mariamnu, a kasnije je dao zadaviti dva njena sina koja su navodna skovala zavjeru protiv njega. Izvještaj o pokolju djece u Betlehemu, koji je zapisan u Evanđelju po Mateju, uklapa se u ono što se zna o Herodovoj naravi i o njegovoj odlučnosti da ukloni sve moguće suparnike.

Prema nekim izvorima, Herod je bio svjestan da ga narod ne voli, i zato je odlučio pobrinuti se da njegova smrt bude popraćena velikom žalošću, a ne radovanjem. Da bi to postigao, uhitio je istaknute građane Judeje i naredio da budu pogubljeni nakon što bude objavljeno da je on umro. No ta zapovijed nikad nije bila izvršena.

Nasljeđe Heroda Velikog

Nakon Herodove smrti, Rim je proglasio njegovog sina Arhelaja novim vladarem Judeje, a njegova druga dva sina postala su nezavisni knezovi, odnosno tetrarsi — Antipa je vladao Galilejom i Perejom, a Filip Iturejom i Trahonitidom. Arhelaja nisu voljeli niti njegovi podanici niti gospodari. Nakon jednog desetljeća neuspješne vladavine, Rimljani su ga svrgnuli i postavili svog upravitelja, koji je bio prethodnik Poncija Pilata. U međuvremenu su Filip i Antipa, kojeg Luka jednostavno naziva Herod, nastavili vladati nad dodijeljenim područjem. Takva je bila politička situacija u vrijeme kad je Isus započeo svoju službu (Luka 3:1).

Herod Veliki bio je lukavi političar i nemilosrdni ubojica. Njegovo najgore zlodjelo vjerojatno je bio pokušaj da ubije Isusa koji je u to vrijeme još bio dijete. Čitateljima Biblije korisno je razmotriti Herodovu povijesnu ulogu. To nam pomaže razumjeti ključne događaje koji su se odigrali u to vrijeme te kako su Rimljani počeli vladati nad Židovima i što se sve događalo u Judeji prije Isusovog rođenja i njegove zemaljske službe.

_________________
יהוה אדנינו מה אדיר שמך בכל הארץ ( psalam 8 : 9 ) flower
אשרי מי שבא בשם יהוה
ne postoji jedan Bog, Bog JE jedan !
avatar
Meggy
Admin
Admin

Broj postova : 183
Registration date : 2012-09-14

Na vrh Go down

default Re: Biblijska povijest

Komentar by Meggy on 06.11.15 19:45

Korint — “gospodar dviju luka”

................ POGLEDATE li zemljopisnu kartu Grčke, vidjet ćete da je veći dio zemlje smješten na poluotoku, a manji na dijelu kopna na jugu koji izgleda poput velikog otoka. Ta dva dijela povezuje uzak pojas kopna, koji je na najužem dijelu širok otprilike šest kilometara. Taj se pojas zove Korintska prevlaka i povezuje poluotok Peloponez na jugu s ostatkom zemlje na sjeveru.

Ta je prevlaka važna i iz još jednog razloga. Naziva se mostom koji spaja mora jer se na istočnoj strani nalazi Saronski zaljev (ili Eginski zaljev), koji izlazi na Egejsko more i istočni dio Sredozemnog mora, dok se na zapadnoj strani nalazi Korintski zaljev, koji vodi u Jonsko i Jadransko more te u zapadni dio Sredozemnog mora. Usred svega toga nalazi se grad Korint, važna postaja na misionarskim putovanjima apostola Pavla i glasovit u drevno doba po blagostanju, raskoši i razvratu .....................

Grad na povoljnom položaju


Korint je smješten na zapadnom dijelu tog važnog pojasa kopna. U njegovoj neposrednoj blizini nalaze se dvije luke, po jedna sa svake strane te uske prevlake — Lehej na zapadu i Kenhreja na istoku. Grčki geograf Strabon zato je nazvao Korint “gospodarom dviju luka”. Zbog svog povoljnog položaja Korint je postao sjecište međunarodnih puteva i upravljao je trgovinom između sjevera i juga, koja se odvijala kopnom, te između istoka i zapada, koja se odvijala morem.

U staro su doba brodovi s istoka (iz Male Azije, Sirije, Fenicije i Egipta) i sa zapada (iz Italije i Španjolske) uplovljavali sa svojim teretom, koji se potom iskrcavao u jednoj luci i prevozio nekoliko kilometara kopnom do luke na drugoj strani prevlake. Ondje se ukrcavao na druge brodove, koji su nastavili putovanje. Manji su se brodovi vukli preko prevlake nekom vrstom pruge, koja se nazivala diolkos.

Zašto su pomorci više voljeli prelaziti kopnom preko prevlake nego ići morskim putem? Zato što su tako izbjegavali opasnosti koje je sa sobom nosilo 320 kilometara dugačko putovanje po uzburkanom moru oko rtova na jugu Peloponeza koji su često na udaru olujnih vjetrova. Moreplovci su posebno izbjegavali rt Maleu, za koji se govorilo: “Pokušaš li oploviti Maleu, pozdravi se sa životom.”

Kenhreja — luka koja je izronila iz zaborava

Kenhreja, luka smještena desetak kilometara istočno od Korinta, bila je zadnja postaja azijske pomorske rute. Danas je napola potopljena zbog razornih potresa koji su je pogodili pretkraj četvrtog stoljeća nove ere. Strabon je Kenhreju opisao kao prometan i bogat lučki grad, a rimski filozof Lucije Apulej nazvao ju je “velikom i moćnom lukom u koju uplovljavaju brodovi mnogih naroda”.

U rimsko doba luka je imala dva lukobrana koja su se protezala u more poput potkove i tvorila ulaz širok od 150 do 200 metara. U luku su mogli uploviti brodovi dugački i do 40 metara. Iskapanja na jugozapadnom dijelu luke otkrila su ostatke hrama za koji se pretpostavlja da je bio svetište božice Izide. Građevine na suprotnoj strani luke vjerojatno su bile Afroditino svetište. Smatralo se da su te dvije božice zaštitnice pomoraca.

Možda je prisutnost velikog broja trgovačkih brodova u luci jedan od razloga zašto je Pavao radio u Korintu kao izrađivač šatora (Djela apostolska 18:1-3). U knjizi In the Steps of St. Paul stoji: “S dolaskom zime izrađivači šatora u Korintu, koji su ujedno izrađivali jedra, imali su mnogo posla, možda više nego što su mogli obaviti. Budući da se preko zime zbog lošeg vremena nije moglo ploviti, u obje su luke bili usidreni mnogi brodovi koje je trebalo popraviti i opremiti. Stoga su trgovci brodskim potrepštinama u Leheju i Kenhreji sigurno imali dovoljno posla za svakoga tko je znao šivati jedra.”

Nakon što je u Korintu proveo više od godinu i pol dana, Pavao je otprilike 52. nove ere otplovio iz Kenhreje u Efez (Djela apostolska 18:18, 19). U sljedeće četiri godine u Kenhreji je osnovana kršćanska skupština. Biblija kaže da je Pavao molio kršćane u Rimu da pomognu Febi, svojoj suvjernici iz “skupštine u Kenhreji” (Rimljanima 16:1, 2).

Turisti koji danas posjete kenhrejski zaljev mogu plivati u kristalno čistom moru, među ostacima potopljene luke. Malo tko od njih zna da je prije mnogo stoljeća ondje bujala trgovina i da su kršćani revno propovijedali. Slično je i s Lehejem, drugom korintskom lukom, koja se nalazi na zapadnoj strani prevlake.

Lehej — vrata prema Zapadu

Popločena ulica koja se zvala Lehejska cesta vodila je od agore, odnosno glavne tržnice u Korintu, do njegove zapadne luke Leheja, udaljene dva kilometra. Graditelji su na jednom dijelu obale produbili morsko dno kako bi sagradili luku. Od materijala koji su izvukli iz mora sagradili su nasip kako bi zaštitili usidrene brodove od olujnih vjetrova koji su puhali iz zaljeva. Lehej je neko vrijeme bio jedna od najvećih luka na Sredozemnom moru. Arheolozi su iskopali ostatke svjetionika, odnosno kipa Posejdona koji u ruci drži vatru.

Duž Lehejske ceste, koja je bila zaštićena dvostrukim zidovima, nalazili su se pločnici, zgrade državne uprave, hramovi i kolonade u kojima su se nalazile trgovine. Ondje se Pavao sigurno susretao s užurbanim kupcima, dokonim govornicima, vlasnicima radnji, robovima, trgovcima i drugima. Svima njima mogao je propovijedati o kršćanstvu.

Lehej nije bio samo trgovačka nego i velika ratna luka. Neki smatraju da su trijere, jedni od najboljih ratnih brodova u antičko doba, nastale upravo u lehejskom brodogradilištu i da ih je sagradio korintski brodograditelj Ameinoklo otprilike 700. prije nove ere. Atenjani su iskoristili prednosti trijera 480. prije nove ere u bici kod Salamine i izvojevali odlučujuću pobjedu nad perzijskom flotom.

Nekad prometna luka danas je samo niz crnih laguna obraslih trskom. Ništa ne ukazuje na to da je prije mnogo stoljeća ovdje bila jedna od najvećih luka na Sredozemnom moru.

Korint — opasan grad za kršćane

Kroz korintske luke nije dolazila samo trgovačka roba nego su dopirali i razni utjecaji koji su oblikovali način razmišljanja ljudi u gradu. Te su luke privlačile trgovce i omogućavale ogromnu zaradu. Korint je stekao pravo bogatstvo naplaćujući visoke lučke pristojbe i putarinu za korištenje diolkosa, kojim su se prevozili teret i brodovi. Grad je ubirao porez i od kopnenog prometa. Pretkraj sedmog stoljeća prije nove ere država je dobivala toliko prihoda od danaka s gradskih tržnica i od lučkih pristojbi da je čak oslobodila svoje građane plaćanja poreza!

Dodatnu zaradu osiguravali su trgovci koji su boravili u Korintu. Mnogi od njih voljeli su raskošne i razuzdane pijanke. U gradu je bilo i mnogo mornara koji su olako trošili puno novca, kao što potvrđuje Strabon. Stanovnici grada nudili su mnoge usluge, između ostalog i popravak brodova.

Pretpostavlja se da je u Pavlovo vrijeme Korint imao otprilike 400 000 stanovnika, pa su jedino Rim, Aleksandrija i sirijska Antiohija bili veći od njega. U Korintu su živjeli Grci, Rimljani, Sirijci, Egipćani i Židovi. Kroz njegove su luke stalno prolazili putnici, posjetitelji atletskih igara, umjetnici, filozofi, trgovci i mnogi drugi. Ti su posjetitelji donosili darove u hramove i prinosili žrtve bogovima. Zbog svega toga Korint je bio živa i napredna metropola. No sve to imalo je i lošu stranu.

U knjizi In the Steps of St. Paul stoji: “Smješten između dvije takve luke, Korint je postao kozmopolitski grad poznat po mnogim porocima koje su donijeli razni narodi čiji su brodovi bili usidreni u njegovim lukama.” Slabosti i poroci Istoka i Zapada spojili su se i pomiješali u tom gradu. Zbog toga je Korint bio moralno iskvaren grad koji je živio u besramnoj raskoši — najnemoralniji i najrazvratniji grad u staroj Grčkoj. Izraz “živjeti korintski” postao je sinonim za raskalašen i nemoralan način života.

Takvo okruženje u kojem je vladao materijalizam i nemoral bilo je u duhovnom pogledu opasno za kršćane. Isusove sljedbenike u Korintu trebalo je opominjati da žive u skladu s Božjom voljom. Stoga je Pavao u poslanicama koje je uputio Korinćanima s razlogom oštro osudio pohlepu, iznuđivanje i moralnu iskvarenost. Iz tih nadahnutih poslanica možemo jasno vidjeti da su se kršćani morali boriti protiv mnogih loših utjecaja (1. Korinćanima 5:9, 10; 6:9-11, 18; 2. Korinćanima 7:1).

No kozmopolitski duh koji je vladao u Korintu imao je i svojih prednosti. Grad je bio stalno izložen novim idejama. Njegovi stanovnici bili su tolerantniji od ljudi u drugim gradovima u kojima je Pavao propovijedao. Jedan biblijski komentator kaže: “U tom drevnom lučkom gradu Istok se susreo sa Zapadom, pa su njegovi stanovnici bili izloženi svim mogućim novim idejama, filozofskim pravcima i religijama koje je nudio ondašnji svijet.” Zbog toga su ljudi tolerirali različite religije, pa je Pavao ondje sigurno lakše propovijedao.

Dvije korintske luke, Kenhreja i Lehej, doprinijele su napretku i slavi toga grada. No te iste luke donijele su kršćanima u Korintu brojne probleme. Ni današnji svijet nije puno drugačiji. Iskvarujući utjecaji, naprimjer materijalizam i nemoral, mogu ugroziti duhovnost osoba koje obožavaju pravog Boga. Zato i mi moramo ozbiljno shvatiti nadahnute opomene koje je Pavao dao kršćanima u Korintu.

DIOLKOS — drevna “pruga”

Kad su pretkraj sedmog stoljeća prije nove ere propali planovi za gradnju kanala, korintski vladar Periander sjetio se vrlo domišljatog načina kako prebaciti teret preko prevlake. Izgradio je neku vrstu pruge, koja se zvala diolkos, što znači “vući preko”. Bio je to put popločen kamenom, s dubokim žlijebovima u koje su bile postavljene drvene tračnice koje su se premazivale mašću. Roba s brodova usidrenih u jednoj luci najprije se istovarivala, a zatim stavljala na kola koja su robovi vukli tom “prugom” na drugi kraj prevlake. Vukli su i manje brodove, ponekad i s cijelim teretom

_________________
יהוה אדנינו מה אדיר שמך בכל הארץ ( psalam 8 : 9 ) flower
אשרי מי שבא בשם יהוה
ne postoji jedan Bog, Bog JE jedan !
avatar
Meggy
Admin
Admin

Broj postova : 183
Registration date : 2012-09-14

Na vrh Go down

default Re: Biblijska povijest

Komentar by Meggy on 06.11.15 19:57

Ribarenje na Galilejskom moru

............... KAKO je u 1. stoljeću izgledao život ribara na Galilejskom moru? Odgovor na to pitanje pomoći će nam da bolje razumijemo mnoge izvještaje iz evanđelja .............

To je “more” zapravo slatkovodno jezero široko 12 kilometara, a dugačko 21 kilometar. Galilejsko je more bogato ribom, pa se mnogi tamošnji stanovnici od davnine bave ribolovom. Riba iz Galilejskog mora prodavala se čak i u Jeruzalemu, na ribarnici koja se vjerojatno nalazila kod Ribljih vrata (Nehemija 3:3).

Apostol Petar bio je iz grada na obali Galilejskog mora koji se zvao Betsaida, što bi moglo značiti “ribareva kuća”. Jedan drugi grad na obali tog mora zvao se Magadan, ili Magdala. Onamo je Isus poveo svoje učenike nakon one noći kada je hodao po vodi (Matej 15:39). Jedan pisac izvještava da se taj grad na grčkom zvao Tarihee, što bi se moglo prevesti kao “grad u kojem se prerađuje riba”. Poznato je da su u njemu postojale velike radnje u kojima se prerađivala riba ulovljena na tom dijelu Galilejskog mora. Riba se sušila i solila ili se marinirala kako bi se dobio riblji umak koji se čuvao u glinenim amforama. Ti su se proizvodi pakirali i otpremali u razne krajeve — vjerojatno u sve dijelove Izraela, pa čak i u druge zemlje.

U Isusovo vrijeme u Galileji su se mnogi ljudi bavili ribolovom te preradom i prodajom ribe. Čovjek bi lako mogao pomisliti da su se mnogi ljudi iz tog kraja na taj način obogatili. No to baš i nije bilo tako. Ribolov nije bila “djelatnost u kojoj su vrijedila pravila slobodnog poduzetništva, kao što to misle neki koji danas čitaju Novi zavjet”, kaže jedan učenjak. Ta je djelatnost bila “pod državnom upravom i donosila je dobit samo povlaštenoj manjini”.

Rim je postavio Heroda Antipu da vlada Galilejom kao tetrarh.* On je u svom dijelu te rimske provincije imao upravu nad cestovnim putevima, lukama i prirodnim bogatstvima, kao što su rudnici, šume, poljoprivredna zemljišta i ribolovna područja. Odatle je Herodu pristizala glavnina poreznog novca. Nisu nam poznate sve pojedinosti o poreznom sustavu koji se u 1. stoljeću primjenjivao u Galileji. No izgleda da se Herodov porezni sustav u cjelini nije bitno razlikovao od sustava drugih helenističkih vladara ili od onog koji su Rimljani primjenjivali u ostalim istočnim provincijama. Velik dio prihoda od gospodarskih djelatnosti i iskorištavanja prirodnih bogatstava vjerojatno je završavao u rukama povlaštene manjine, a ne običnog naroda, koji je obavljao glavninu posla.

Veliki porezi


U Isusovo vrijeme najbolja zemlja u Galileji pripadala je kraljevskoj obitelji te je bila podijeljena na velika imanja. Neke od tih posjeda Herod Antipa darovao je velikašima i drugim moćnicima. Herod je od svojih podanika ubirao novac kojim je pokrivao ogromne troškove svog raskošnog načina života i financirao svoje ambiciozne graditeljske pothvate. Tim je novcem financirao i državnu upravu s mnogo službenika te kupovao nekretnine i ostale darove koje je poklanjao svojim prijateljima i nekim gradovima. Neki izvori kažu da je plaćanje poreza, pristojbi i drugih nameta bilo ogroman teret za običan narod.

Herod je imao i monopol na iskorištavanje vodenih resursa u području pod njegovom vlašću. Stoga je ribolov bio jedna od gospodarskih djelatnosti koje su bile pod državnom upravom ili pod upravom bogatih zemljoposjednika. U područjima pod izravnom državnom upravom bili su postavljeni porezni zastupnici ili glavni poreznici — bogati ljudi koji su na dražbi kupili pravo na ubiranje poreza. Oni su bili ovlašteni da s ribarima sklapaju ugovore o zakupu prava na ribolov. Neki bibličari kažu da je Matej možda radio za te glavne poreznike i u njihovo ime sklapao takve ugovore o zakupu prava na ribolov, budući da se njegov porezni ured nalazio u Kafarnaumu, važnom ribarskom središtu na Galilejskom moru.

Zapisi iz 1. i 2. stoljeća pr. n. e. pokazuju da su se u Palestini porezi često plaćali u naturi, a ne novcem. Tako su neki ribari davali 25 do 40 posto svog ulova u zamjenu za pravo na ribolov. Iz nekih drevnih isprava može se zaključiti da je barem u nekim područjima pod rimskom vlašću ribolov i u narednim stoljećima bio pod nadzorom državnih službenika. U Pizidiji je postojala svojevrsna ribolovna policija koja je pazila na to da nitko ne lovi ribu bez dozvole i da ribari prodaju ulov samo ovlaštenim prekupcima. Ti su prekupci također bili pod državnim nadzorom te su morali plaćati porez na dohodak.

Zbog takvog strogog nadzora i velikih poreza na koncu su “najviše profitirali kralj i zemljoposjednik, dok su ribari zarađivali vrlo malo”, kaže jedan analitičar. Ni oni koji su se bavili drugim djelatnostima nisu mogli puno zaraditi jer su morali plaćati velike poreze. Ljudi nikad nisu blagonaklono gledali na plaćanje poreza. No odbojnost prema poreznicima koja se jasno očituje u izvještajima iz evanđelja nesumnjivo se još više produbila zbog krajnjeg nepoštenja i pohlepe ljudi koji su se bogatili na račun siromaha od kojih su nemilosrdno iznuđivali novac (Luka 3:13; 19:2, 8).

Što evanđelja govore o ribarima

Iz evanđelja saznajemo da je Šimun Petar imao suradnike s kojima je lovio ribu. Kad je zahvaljujući čudu koje je Isus učinio ulovio mnogo ribe, došli su mu pomoći ‘njegovi drugovi iz druge lađe’ (Luka 5:3-7). Učenjaci kažu da su ribari mogli osnovati neku vrstu zadruge kako bi lakše sklopili ugovor o zakupu prava na ribolov. Možda su Zebedejevi sinovi, Petar, Andrija i njihovi suradnici upravo tako stekli pravo da love ribu.

Biblija ne kaže izravno jesu li galilejski ribari bili vlasnici lađa i opreme koju su koristili. Neki smatraju da jesu. Za Isusa se kaže da je ušao u lađu “koja je bila Šimunova” (Luka 5:3). No u jednom stručnom članku koji se bavi tom tematikom piše kako “postoji mogućnost da su lađe bile u vlasništvu poreznih zastupnika, a da su ih koristili članovi zadruge”.

Bilo kako bilo, Biblija kaže da su Jakov i Ivan krpali mreže. Osim toga ribari su vjerojatno trebali sklopiti pogodbu kako bi mogli prodavati ribu koju ulove i po potrebi unajmiti nadničare koji bi im pomogli. Prema tome galilejski ribari u 1. stoljeću imali su puno više posla nego što bi čovjek pomislio. Posao kojim su se bavili bio je dio složenog gospodarskog sustava. Ta spoznaja pomaže nam da još bolje razumijemo izvještaje iz evanđelja i ono što je Isus govorio o ribarenju i ribarima. Osim toga pomaže nam da shvatimo koliku su vjeru imali Petar, Andrija, Jakov i Ivan. Oni su živjeli od ribolova. Bez obzira na to koliko su imali u materijalnom pogledu kad ih je Isus pozvao da ga slijede, spremno su napustili posao u kojem su bili vrlo vješti — i koji im je bio pouzdani izvor prihoda — kako bi postali “ribari ljudi” (Matej 4:19).

_________________
יהוה אדנינו מה אדיר שמך בכל הארץ ( psalam 8 : 9 ) flower
אשרי מי שבא בשם יהוה
ne postoji jedan Bog, Bog JE jedan !
avatar
Meggy
Admin
Admin

Broj postova : 183
Registration date : 2012-09-14

Na vrh Go down

default Re: Biblijska povijest

Komentar by Sponsored content


Sponsored content


Na vrh Go down

Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Na vrh


 
Permissions in this forum:
Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu